ponedjeljak, srpanj 14, 2008
Zvala me je pred neki dan, nakon gotovo 2 mjeseca da se nismo vidjeli. Rekla mi je da joj je teško bez mene i da joj je svaki dan sve teže. Za razliku od mene, meni je svaki dan bilo sve lakše, dokle god mi je nije javila.
Vrijeme je da se ponovno vidimo... sutra idem kod nje. Ne znam što će biti...
Pozdrav!
utorak, lipanj 24, 2008
Vratio se se mora...
već sam se ogulio lagano, pa ponovno dobio boju i sad sam ko mali crnac :)
Potrošio sam benzina na barci u zadnjih par vikenda što neću vjerovatno pol ljeta ovog. I sretan sam i uživam...
Lijep pozdrav svim dobrim ljudima ovog svijeta!
petak, lipanj 13, 2008
Odo ja! Zaboravljam sve i odlazim!
More, sunce, barčica moja mala...
Kupim ekipu i prnje i pedaliram. Neki su već dole, neki stižu večeras kao i ja. Ljeto je ljudi!
Uživajte, ja sigurno hoću ;)
četvrtak, lipanj 12, 2008
Teško mi je pisati...
Ne znam šta bih napisao. Javila mi se jučer da mi kaže da stalno misli na mene i da me voli. Pitao sam je šta da napravim. Rekla je baš ništa, ona sama mora vidit i odlučit.
A taman sam je bio potisnuo malo. Izlazim van, družim se, izbjegavam biti sam koliko god mogu. I pomaže. Barem zasad. Nemam više snage.
petak, lipanj 6, 2008
Patim se... jako. Pokušavam ne misliti o njoj al mi ne ide. Stalno očekujem da će mi makar pisati, stalno provjeravam taj mail. Stalno očekujem... nešto.
I znam da ne smijem. Znam da ne smijem očekivati... ali ne mogu... ne mogu tako...
Frend mi se ženi... 30.08. i zamolio me da mu budem kum. Naravno da hoću. Nije im lako, ali je sretan. Neka je. Dao bog da zauvijek bude.
Koliko sam plakao zadnjih mjesec dana. Do pred toga ne sjećam se da sam ikad plakao. Jesam, ko klinac, i tek sada ono pravo opet. I znam da još nije gotovo. Još će boljeti. Jako.
četvrtak, lipanj 5, 2008
Prekinuli smo. Rekla je biti će sve ok... samo da se naviknemo... Znaš kad ću se naviknut? NIKAD!
Pokušavam živit dalje, izlazim, pijem, pušim, družim se, samo da nisam sam...
I opet kada na kraju svega ostanem sam, opere me depra... i tako iz dana u dan...
Nemoj.
Nemoj molin Te.
Nemoj otić od mene.
Provaj!
Moja jedina.
Ja ne mogu bez Tebe.
Lipo.
Lipše.
Najlipše je za mene
ka' gledan Te...
Jer ja...
Letin...
Ka' san kraj Tebe.
Ka' Te gledan dok budi se dan.
Onda letit znan.
Nekin našin obalama sna
a da nikad nisan zna ni sam
da poletit znan...
Moran.
Moran izmislit...
Niku lipu - šesnu rić...
Da Te za se sačuvan
Ja Te molin.
Nemoj ić.
Jer...
Lipo za me jedino je kraj Tebe
ka gledan Te...
Jer...
Letin.
Ka' san kraj Tebe.
Ka' te gledan dok budi se dan.
Ka' san s Tobon sam.
Nekin našin obalama sna...
a da nikad nisan zna ni sam
da poletit znan...
ponedjeljak, lipanj 2, 2008
Moje riječi ne mogu biti toliko lijepe, zato bih htio ovu pjesmu posvetiti mom suncu. I u svakoj riječi ove pjesme je moja duša.
Sva jubav koju tija da' san Tebi
neće stat u ovu pismu
jer je veća nego More
šta niz verse jon se cidi.
Sva jubav koju tija da' san Tebi
nima sad se di iskrcat
i to brime neće podnit
moja zarobljena duša...
Al je čuvan...
Jer Te jubin...
Ti si More...
Ja Te ćutin...
Ja Te ćutin...
Sva jubav koju tija da' san Tebi
mrvu sriće – puno smija
vako tokala me nebi
da je bilo ča san tija.
Sva jubav koju tija da' san Tebi
nima sa' se di iskrcat
i to brime neće podnit
moja zarobljena duša...
Al je čuvan...
Jer Te jubin...
Ti si More...
Ja Te ćutin...
Još je čuvan... (još je čuvan)
Jer Te jubin...(ka nikoga do sad)
Ti si More... (Ti si More)
Ja te ćutin...
Ja te ćutin.
Ti si More.
Ja Te ćutin...
utorak, svibanj 20, 2008
Upravo sam se vratio iz bolnice. Odveo sam mamu na dijalizu. Ide svaka dva dana od 10 navečer do 2 ujutro. Zadnji put je bilo toliko grozno da nisam mogao niti pisati o tome. Kada sam došao po nju bila je toliko slaba da je jedva hodala. I duh joj je bio slomljen. Grozno je kad slušaš vlastitu majku kako plače i govori što nije umrla. Strašno se pati, i grozna je spoznaja što joj ne može biti bolje.
I ja se često lomim. Zbog svega što se dešava, i zbog neizvjesnosti što će sve biti.
Danas joj je malo lakše. Došli smo u 9 i 15 i odmah su je spojili, nije morala čekat do 10. Ljudi koji rade tamo su stvarno ljubazni, iznad svih mojih očekivanja. I hvala im za to. U ime svih ljudi koji prođu onuda. Svaka vam čast!
Kako je ta ljudska psiha zajebana... Bez obzira što smo se dogovorili da se ne vidimo za vikend, i što sam to stvarno prihvatio, u meni je postojala nada da će ona ipak doći dole onako iznenada. Zašto sam se to nadao?
Pa zato jer sam mislio da niti ona ne može biti bez mene i da želi provesti vikend sa mnom. Bez obzira što je rekla da joj treba vremena da bude sama. Danas mi je rekla da je isplanirala cijeli ovaj vikend, što sa društvom, što sa starcima i ugasila mi onu moju nadu da će se ipak možda pojaviti. Sad sam malo down zbog toga, ali proći će me. Više želim da ne dođe, nego da dođe preko svoje volje.
Čekam njezin mail... full... zašto... zato jer se nadam da će se otvoriti, onako... skroz. Lakše je kroz mail nego uživo. Uopće ne znam što i kako razmišlja. Znam da me voli. Ali želim detalje. Želim znati sve njezine najdublje misli i želje. Potpuno iskreno. U biti ne da želim, nego to i očekujem. Zašto? Zato jer sam i ja to isto napravio. Zato jer to moramo sada znati. Zato jer je to jedini put naprijed.
U srijedu idem dolje. Sam. Čak me malo to i brine jer me u biti malo strah da će me prat depra. Al opet se nadam da neće. Vidit ćemo ;)
nedjelja, svibanj 18, 2008
Di sam ja vidio da je sad sve opet zapelo... Pa baš u tim zidovima... Sagradila je toliki za da me uopće ne želi saslušat. Mislim da sam već naveo negdje da joj je profesionalna deformacija ta što sve prvo gleda crno. Al ono, najcrnije što može biti. Ma nemoš tako živit.
Uglavnom, nisam znao kako je natjerati da me posluša, pa sam joj odlučio napisati mail. Uostalom i meni je tako lakše objasniti kako stvari stoje iz mog "point of view-a". I jesam. Napisao sam 3 stranice čistog teksta. Neću ga paste-at tu jer je prevelik :)
Kako i ona radi preko tjedna, i stalno je neka zbrka strka, a vikendom se vidimo, niti ona nema vremena za sebe i mirno u tišini razmišljati o svemu. Pao je i dogovor da idući produženi vikend ja idem sam u moju malu kućicu na moru, a ne zajedno kako smo planirali. Ja idem solo dole, malo pobjeći od svega i uživati u moru, ribicama i suncu. Naravno, ja bih više volio nju dole kraj sebe, i rekao sam joj da ako želi neka se slobodno pojavi, ali isto tako da ne želim da dolazi samo zbog mene, i da je neću očekivati. Poštujem je i razumijem njezinu potrebu da bude sama.
Svi mi volimo svoja 4 zida u kojima živimo. Tu imamo svoj mir i svoju sigurnost. Tako je i u našoj glavi. Gradimo li ga gradimo. I to je ok, ti zidovi nam itekako trebaju. No, problem nastaje kad zid postane toliko visok, da kad dođe vrijeme, više nema šanse pogledati preko njega. A zidovi se teško ruše. Jaaako teško. Pogotovo onda ako ne vidimo što je iza. Zatucamo se unutra i nama je super. Je malo sutra. Tek onda ta četiri zida u nama čine
The House of Pain. Uf, koliko puta sam se našao u ovakvoj situaciji.
Otvorite ljudi prozore, pogledajte što se vani događa i nudi. Nije sve tako crno.
petak, svibanj 16, 2008
Evo petak je stigao, i cura mi dolazi na 1 dan. Napokon cu je vidit opet, pa makar i na kratko. Sve je još uvijek status quo i biti će još neko vrijeme. Čekam onaj dugi vikend iza slijedeće srijede, mislim da će taj zajednički vikend puno značiti za nas. A i to će prilično brzo, ubijat ću se od posla i družiti se sa dobrim frendom kao i cijeli ovaj tjedan, tako da maknem misli sa toga. Do sad je palilo :)
četvrtak, svibanj 15, 2008
Evo danas je već četvrtak... Tjedan prolazi radno i osim što sam umoran dobro se osjećam. Želio bih s njom otići na vikend na more. Sami nas dvoje, sunce, more i barkica. Treba mi takav odmor. Problem je što bi ona htjela biti sama za vikend. I pa meni neće biti baš neki blaženi vikend bez nje sigurno. Al rekao sam joj da je ok ako ne želi doći, naravno da ću to poštovati. Uglavnom, danas ću znati idemo ili ne. Šta ne bi bilo ljepše provesti divan vikend zajedno? :)
utorak, svibanj 13, 2008
Zvalo me moje sunce danas samo da mi kaže da misli na mene...
Kako je jedna riječ dovoljna da nekome uljepša dan :)
Nisam super, al me ne pere depra danas... nadam se da ni neće, ipak se nadam da će se sve posložiti kako treba.
ponedjeljak, svibanj 12, 2008
Mama mi mora na dijalizu svaki drugi dan. To traje 4 fukin sata. Vodio sam je večeras u 9 i pol i trebao sam ići po nju u 2 ujutro. Strašno je gledati je kako se pati. Svaka joj čast na tome kako to izdrži. Nije dovoljno što je šećeraš i što ima rak, čak ni to što su joj otkazali bubrezi nakon djelomične terapije zračenjem. Pred neki dan je pala sa kreveta i lupila glavom. Pola lica joj je plavo. Ma nije čak ni plavo već crno. Oko joj je bilo zatvoreno nekoliko dana, sada se napokon malo otvorilo. I ona takva mora ići na dijalizu. I onda nije dovoljno što je njoj tako, već mora svaki drugi dan četiri sata gledati ljude oko sebe koji su i u gorem stanju od nje. Kako to izdrži? Kako?
Jasna je činjenica da joj ne može biti bolje. Iz dana u dan sve se više pati. Mama mi umire... pred mojim očima. I to je strašno. To je toliko strašno da nemam snage niti pisati o tome.
Istovremeno imam strašne probleme sa mojim suncem. Otišao sam u petak kod nje, i proveli smo petak i cijelu subotu u miru i površnoj idili. Jednostavno se tako odigralo da niti ja niti ona nismo htjeli razbiti to. Dogovorili smo se razgovarati u subotu navečer. Rekao sam joj sve što želim i osjećam prema njoj, međutim nije me mogla slušati. Nije spremna uopće razmišljati o tome. I bez obzira sve, potpuno je razumijem. Ja i ona smo potpuno različiti, i njoj u trenutnoj situaciji treba prostora da se posloži. Ja sam pak potpuno drugačiji... Ja bih htio njezinu ljubav i njezinu nježnost da me smiri i utješi. Pola nedjelje je prošlo u gadnoj svađi. Reklo se i ono što je trebalo i ono što nije. Ali trebalo nam je to i bolje da je tako... Danas sam ponovno imao ispad, i ponovno sam je natjerao da pati. A nisam htio... Ali neka, napokon sam i ja shvatio da je vrijeme da se maknem. I nećemo se čuti nekoliko dana, neću je non stop zivkati da joj čujem glas, moram je pustiti na miru. I rekao sam joj da je u redu ako ne želi da se vidimo za slijedeći vikend, bez obzira što to ja jako želim.
Jedino želim da vidi i dobru stranu svega. Ima profesionalnu deformaciju ljudi koji se bave pravom... Uvijek se sve prvo crno. Uopće ne želi čuti pozitivnu stranu svega. Ona je jako dobra osoba, samo to jako dobro skriva... I ja ću dati sve od sebe da to izvučem van... i da bude sretna. Kad dođe vrijeme...
Do tada imam ovaj blog za nju, i prijatelje da me tješe za mamu. Jedno sunce mi se gasi pred mojim očima. I čvrsto vjerujem da neće i drugo. Volim je svim svojim srcem i dušom. I ona to zna.
petak, svibanj 9, 2008
Da, da, stigao je. U trbuhu mi se leptiri igraju. K'o malo dijete, i ja sam sretan. Vikend velikih i teških odluka je ispred nas. Ma samo da je vidim prvo.
Strah me je, užasno me je strah da ne izgubim jedino svjetlo u mom životu.
Neću pisati do ponedjeljka, tada će valjda sve biti u redu. Drž'te fige!
četvrtak, svibanj 8, 2008
Napokon osjećam poslijedice nespavanja i grčenja. Boli me sve živo, pogotovo od križa na dolje. Jedva stojim na nogama i to me veseli. To je znak da se bolje osjećam.
Evo, čak sam i smajlića stavio. Smirujem sam sebe... bit će sve ok.
Sutra je petak. Još uvijek osjećam taj grč u sebi. Ali dobro se osjećam. Komuniciram normalno sa ljudima i rijeđe mi misli lutaju i duša klone.
Želim voditi ljubav sa njom. Strastveno i nježno kao nikada do sada. Polagano... ljubiti je satima... prolaziti poljupcima svaki dio njezinoga tijela... osjetiti svaki njezin drhtaj na svojim usnama... prepušteni jedan drugome, sasvim iskreno. Ne mora mi ništa reći, sve ću vidjeti u njenim očima. Želim joj pokloniti svu svoju ljubav... ispočetka i ponovno... satima...
Sad sam spreman, spreman, da te ljubim, da te diram... Spreman, da na tvome tijelu sviram, melodije tihe, sjetne... Iz tvoga će tijela teći bolni vjetar koji liječi, tonemo u san...
srijeda, svibanj 7, 2008
Večeras mi je lakše. Puno lakše. Mama je bila doma kad sam došao sa posla. Spavala je. Sretno i zadovoljno.
Navečer sam se našao sa frendom, popili pivicu, pogledali pa skečeva iz jackass-a, i poslušali i razmjenili muziku, ja njemu malo dobrog dub-a, on meni ragga jungla. Trebalo mi je to opuštanje. Evo i vama malo dobrog modernog dub-a ako netko želi. Moje preporuke.
http://rapidshare.com/files/104758483/Kanka_-_Don_27t_Stop_Dub_282005_29.rar
Poslala mi je poruku da me voli. Mislim da ću noćas napokon malo bolje odspavat iako me muči još jedna velika stvar. Ne znam da li je ona spremna preseliti se zbog mene. Jako se nadam da je, tada ću biti siguran da me neizmjerno voli. Često sam se isto pitao je li to previše za tražiti? Mislim da nije, a vi?
Petak će brzo, puno stvari će se tada riješiti između nas.
Jedva čekam da je vidim.
Prošla me je jutarnja kriza.... Napokon. Iako se sav još tresem, lakše mi je u glavi. Sva sreća pa na poslu imam kome prebaciti posao, jer ja nisam u stanju raditi. Barem ne danas.
Stari je išao po mamu u bolnicu, to me je podiglo. Sada čekam da dođe doma i da mi javi da je sve ok koliko može biti.
Bed mi je što se ne mogu nikome pojadat. Ne mogu reć frendovima što se desilo. Ne mogu zbog nje. Oni je ne mogu gledati mojim očima, i nikad je više ne bi vidjeli kao što je vide sada. Zato sam i počeo pisati ovaj blog. Da barem nekome kažem kako mi je. Još se uvijek nadam da osjeća što i ja.
Zajebano je to... Znaš da ima ljudi koji te vole i koji bi te utješili i pomogli ti. A ne smiješ im reć. Tako je i meni i njoj.
Inače sam jako optimistična i vesela osoba. Barem bio. Po prvi puta u životu nisam optimističan. To je valjda zato jer više nemam kontrolu nad situacijom. Ja sam svoje rekao i odlučio. Sve je sada na njoj i ispred nje je najveća životna odluka. Zna da je to to, samo ako je spremna ostaviti sve iza sebe, i početi život sa mnom iz početka.
....
Dok sam ovo pisao zvala me je cura i tata. Napokon neke dobre vijesti.
Mama je doma. Sretna je, i ja sam sretan. Obavila me toplina oko srca i suza oko oka. Jedva čekam da dodjem doma da je vidim nasmješenu.
Cura je rekla da se posložila u glavi, i to mi je najljepša vijest trenutno. Idem u petak kod nje. Ne znam šta će biti, al se barem imam čemu nadati. Možda me stvarno voli. Tko će sad izdržat do petka :)
Još se tresem, ali mi je lakše. Stvarno mi je lakše. Hvala svima koji ste čitali i komentirali. Iskreno, nisam očekivao da će itko ovo čitati osim mene. Pisati ću još, dokle god sve stvari ne sjednu na svoje mjesto.
Možda opet postanem vedra i optimistična osoba. I zavolim cijeli svijet ispočetka.